LoveLit

01 LYRIC "Iskoristio si me!" jecala sam, plačući pred svojim suđenikom koji me upravo odbacio. "Sparivanje sa mnom bile su tvoje ljestve do moći, Roderick! Tvoj je čopor napredovao u rangu zbog mene! Sada kada si ostvario svoju ambiciju, ružna djevojka ti više ne treba, je li tako? Ali prije godinu dana bio si voljan spariti se sa mnom!" "Oh, poštedi me!" Roderick je prevrnuo očima. "Ne glumi da nisi znala da ću te u nekom trenutku ostaviti. Čekaj, jesi li doista mislila da ću te učiniti Lunom svog čopora? Jedva podnosim i sam pogled na tebe, Lyric. Kako očekuješ da te vodim na sastanke Alfi i predstavljam te drugima? Odvratna si!" "Ali nisam si sama napravila ovaj ožiljak!" gorko sam zaplakala. "I obećao si da ćeš me odvesti najboljim liječnicima. Ništa od toga nisi učinio, Roderick! To bi pomoglo!" "Što? Čak ni tvojoj vlastitoj obitelji nije dovoljno stalo da te odvede liječnicima, a ti misliš da bih ja to učinio? Prestani sanjariti, Lyric, i gubi se iz mog čopora!" Suze su mi zamaglile vid. Nije to bio prvi put da me nazivaju ružnom, ali boljelo je sve više svaki put kad bi to došlo od Rodericka. Znala sam da Roderick ne gaji ljubav prema meni kada me moja obitelj prije godinu dana spojila s njim. Godinu dana živjeli smo kao stranci, unatoč tome što smo bili spareni. Još uvijek sam bila djevica jer se nije mogao ni natjerati da me dotakne. Nije bila moja krivnja što sam ružna. Opečena sam žigom od srebra kada sam bila dijete, što je ostavilo ogroman ožiljak s bočne strane mog lica. Još uvijek nisam znala tko je za to odgovoran, ali morala sam odrasti uz ovaj žalac odbacivanja. Čak me i moja vlastita obitelj mrzila i sramila se mog izgleda. Ali mislila sam da će Roderick biti drugačiji. Mislila sam da će me voljeti. Očito, u svijetu gdje su rangovi vođama čopora značili najviše, prijevara je bila neizbježna. Prostrijelila sam ga pogledom. Istinski sam voljela ovog muškarca i željela sam da i on mene voli. Ali sada, želim da pati zbog onoga što mi je učinio. "Ti si čudovište," procijedila sam kroz zube. "I nadam se da ćeš jednoga dana platiti za ovo." Zabacio je glavu i nasmijao se, šupljim zvukom. "Prokleta Lyric, kako će se to točno dogoditi? Ja sam trenutno treća najmoćnija Alfa. Moj se čopor penje na ljestvici dok je tvoja obitelj ispod mene! Ne možeš mi više ništa učiniti. Oduvijek si bila i zauvijek ćeš ostati bezvrijedna! "Slušaj, već sam te odbacio, a ti si to prihvatila. Iako je ostala još jedna posljednja formalnost, što se mene tiče, više mi ne predstavljaš ništa. Dakle, gubi to svoje odvratno lice iz mog čopora! Smjesta, prije nego što naredim stražarima da te izbace!" Njegov je pogled bio leden, i prije nego što sam uspjela odgovoriti, izašao je. ......... Nakon što sam se uspjela pribrati, napustila sam Roderickov čopor i odlučila krenuti kući—u čopor svoga oca. Nisam bila kod kuće otkad sam se preselila u Roderickov čopor i nadala sam se da će me biti voljni primiti natrag. Moja me obitelj nikada nije zapravo voljela. Sve se počelo raspadati nakon što je moja majka otišla—napustivši me kada sam imala četiri godine. Moj je otac odabrao novu suđenicu i odjednom više nije imao dovoljno vremena za mene. Zatim sam zadobila ožiljak i on je postao još distanciraniji. Stražari su me pustili kroz vrata, ali kada sam pozvonila na vratima salona, otvorile su moja polusestra i njezina majka. Na moje iznenađenje, nisu me htjele pustiti unutra. "Vrati se Rodericku i moli ga još malo, Lyric. Ovdje za tebe nema mjesta," rekla je Nora nakon što sam im sve objasnila. Unatoč mom pokušaju da ih navedem da me sažale, dajući im do znanja da nemam kamo drugdje otići, naredile su stražarima da me isprate. Oduvijek su me smatrale sramotom za obitelj i bile su sretne kada sam otišla u Roderickov čopor. Sada me nisu željele natrag. ......... Do večeri sam sjedila u baru, svom omiljenom baru—Pijanac bez lica. Ovdje su miješali napitke dovoljno jake da napiju vuka, a niste se morali brinuti da će vas netko prepoznati i osuđivati jer je svaki gost nosio masku. Godinama mi je to bio omiljeni bar. Da su ljudi morali vidjeti moje lice, mislili bi da se opijam zato što sam ružna. "Previše si ružna." Čula sam te riječi previše puta, mogla sam ih izrecitirati u snu bez imalo oklijevanja. Ali iznad svega, Roderickova me izdaja duboko posjekla. Bilo je još bolnije to što mu nisam mogla ništa učiniti. Njegov je čopor sada bio vrlo moćan, a ja sam bila ružna, odbačena djevojka koja se nije imala čak ni obitelji kojoj bi se vratila. Nitko me nikada ne bi mogao željeti. Koji je bio smisao življenja? Ispraznila sam posljednje kapi svog pića i pokušavala ustati kada je netko niotkuda progovorio: "Ponovite piće za damu, molim vas." Iznenađeno sam se okrenula i ugledala muškarca kako sjeda pokraj mene. Barmen je kimnuo i krenuo natočiti novo piće. Iznenađeno sam nabrala obrve gledajući pridošlicu. Nisam mu mogla vidjeti lice jer je nosio masku baš kao i ja, ali nešto u njegovoj pojavi govorilo mi je da je profinjen. Njegovo je odijelo bilo marke Mason Étoile, a sat je bio Aristo Tempus. Prosječan vuk si nije mogao priuštiti takve stvari. "Već neko vrijeme dolaziš ovamo piti sama," rekao je, iznenadivši me. Njegov glas... Bio je umirujući i nemoguće ga je bilo ignorirati. Spustila sam pogled, osjećajući se pomalo posramljeno. Kako uopće može znati? "Ne znam o čemu govorite." "Tvoja maska." Trznuo je bradom prema meni. "Nikada je nisi promijenila." Oh. "To znači da i vi često dolazite ovamo." "Dolazim. Nije baš na mojoj razini, ali to mi je omiljeno mjesto. Sviđa mi se kada me nitko ne osuđuje." Barmen se vratio s mojim pićem. Zahvalila sam pridošlici prije nego što sam otpila iz svoje čaše. "Sudeći po svemu, mora da te nešto muči. I mene isto. Pa zašto ne bismo sklopili dogovor, gospođice? Zabavimo se večeras i do jutra svatko krene svojim putem?" Šokirano sam ga pogledala. Nudio mi je avanturu za jednu noć! "Ali v—vi me uopće ne poznajete," sramežljivo sam promrmljala. "I ne trebam. To je isključivo radi zabave." Bilo je nečega u načinu na koji je govorio. Mogla sam prepoznati da je on muškarac kojeg nije briga za osjećaje drugih i koji je samo želio dobiti ono što želi. "Iako, moram te upozoriti," coknuo je jezikom. "Bit će to duga noć. Imam... problema s postizanjem vrhunca sa ženom. Nikada ne svršim. Tako da, kao što sam rekao, to je isključivo radi zabave." Ha? Nije mogao doživjeti vrhunac tijekom intime? Ali čula sam da je to najbolji dio. Kako je mogao uživati u intimi ako nikada prije nije svršio sa ženom? Sama pomisao na to bila je tužna. Unatoč tome koliko je apsurdno zvučalo, jedan dio mene bio je u iskušenju. Oduvijek me zanimala intima. Nitko me nikada nije volio zbog mog ožiljka, čak ni moj suđenik—bivši suđenik. Nakon puno uvjeravanja od strane pridošlice, razmislila sam o tome. "Možemo li zadržati maske?" Mrzit ćeš me baš kao i ostali ako vidiš koliko sam ružna. "Naravno." Slegnuo je ramenima. "Tvoja je želja za mene zapovijed, princezo." Princezo? Želudac mi se okrenuo. Oh, ne. Nije znao da izgledam kao čudovište. Da je znao, pobjegao bi kao i ostali. Došlo mi je da zaplačem. Ponekad sam zaista priželjkivala da me tretiraju kao 'princezu'. 02 LYRIC Otišli smo iz bara zajedno, uputivši se prema njegovom hotelu, kako ga je nazvao. Odvezli smo se u njegovom Arcanis GT-u. Bio je to jedan od najskupljih automobila na svijetu. Tko god ovaj muškarac bio, bio je truležno bogat. Bi li on možda mogao biti Alfa? Jedan dio mene bio je u iskušenju da postavlja pitanja, ali ništa od toga nije bilo važno. Samo ćemo voditi ljubav i nikada se više nećemo vidjeti. ...... Bila je to najbolja noć u mom životu. Vodio je ljubav sa mnom na najslađi mogući način. Iako mi je to bio prvi put, nisam bila sigurna može li intima biti slađa od ovoga. Nisam željela da prestanemo. Stranac je bio šokiran kada je saznao da sam djevica. Cijelo to vrijeme ispitivao je jesam li dobro i trebam li da bude nježniji. Po prvi put, nekome je bilo stalo do mojih osjećaja. Ali dogodilo se nešto neobično tijekom odnosa. Sve je išlo tako dobro dok nije iznenada trznuo dok je bio u meni i svršio uz dubok stenjaj. Bila sam šokirana, ali oboje smo bili poneseni trenutkom i nisam mogla postavljati pitanja. Sklonio se s mene gotovo istog trena, sjedajući na rub kreveta. "Ovo je čudno," promrmljao je sebi u bradu. Bila sam jednako zbunjena. Zar nije rekao da ne može svršiti sa ženom? Pogledao me, a po tome koliko je to potrajalo, mogla sam reći da zuri u mene kao u kakvu zagonetku. Još uvijek sam ležala na leđima, iscrpljena. Ubrzo mi se pridružio, legavši pokraj mene. Podbočio je glavu laktom. "Tko si ti?" Prešao je prstom duž moje čeljusti. Dodir je bio naelektriziran. Teško sam progutala knedlu. Ja sam samo ružna djevojka koju su napustili svi na koje je ikada naišla. Na moje iznenađenje, skinuo je masku. Usta su mi se širom otvorila u šoku pri pogledu na lice preda mnom. Tako mi Mjeseca! Bio je to najzapanjujući muškarac kojeg sam ikada srela! Izgledao je predobro. Nikada ne bih mogla imati nekoga poput njega. Bio je predobar za mene. Navukla sam poplun više kako bih sakrila svoje tijelo. "Trebala si mi reći u baru da si djevica," rekao je. Kakve je to veze imalo? Više mi nije bilo stalo do toga što sam djevica. Polako, njegova je ruka posegnula za mojim licem. Shvativši što mu je na umu, dahnula sam i ustuknula. "Ne." Odmahnula sam glavom, čvrsto stežući poplun. "Zašto? Ti si vidjela moje lice." Svejedno sam odmahnula glavom. "Naš dogovor još uvijek vrijedi. Nemaš se čega bojati." dodao je. Ne razumiješ! Mrzit ćeš me ako mi vidiš lice. Noć je prolazila previše glatko. Nisam željela da išta to uništi. "Ružna sam." promrmljala sam, oborivši glavu. Činio se iznenađenim. Ponovno je posegnuo za mojim licem, i ovoga puta ga nisam pokušala zaustaviti. Ovo je bila moja sudbina. Skinuo je masku, stavio prst pod moju bradu i podigao mi glavu kako bih mu uzvratila pogled. Suze su mi zablistale u očima dok sam zurila u njegove—njegove šarmantne srebrne oči. Zureo je ravno u moje lice; u moj ožiljak. Sad će pobjeći. Zadrhtala sam i zatvorila oči kada je prešao prstom duž ožiljka. Što to radi? "Što se dogodilo?" Njegov je ton bio blag, dok su mi njegovi prsti još uvijek milovali lice. Uzvratila sam mu pogled i, za sada, u njegovim očima nije bilo gađenja. "N—Netko me napao." Progutala sam slinu. "Oteli su me i zavezali mi oči dok su me ozljeđivali. Posjetila sam mnoge liječnike, ali nijedan mi nije uspio pomoći." Prolazile su sekunde. Nije skidao pogled s mene. "Prelijepa si," promrmljao je. Namrštila sam se. O čemu on to priča? "Doista misliš da te ožiljak čini ružnom?" Odmahnula sam glavom, izvlačeći lice iz njegovog stiska. "Ružna sam. Svi mi to govore." Na moje još veće iznenađenje, povukao me pokraj sebe, obavivši ruke oko mojih ramena. "Mislim da sve do večeras nisam sreo damu zapanjujuću poput tebe, princezo." Srce mi je zakucalo brže dok sam slušala otkucaje njegovog srca, s glavom na njegovim prsima. Nekontrolirano mi je suza pobjegla iz oka. Lagao je. Samo je želio da se osjećam bolje. "Misliš li da bismo mogli prilagoditi naš dogovor? Volio bih provesti još jedan dan s tobom," rekao je, šokiravši me do srži. Što!? To nije bilo moguće. "Ja—ja—" "Molim te." Srce mi se istog trena rastopilo. Po prvi put u životu netko me preklinjao da ostanem. A ne da odem. Zarila sam lice u njegova prsa dok sam odgovarala: "Voljela bih to." ........ Ali, kao i svi ostali, lagao mi je. Kao i od svih ostalih, bila sam prevarena. Do jutra je nestao. Probudio sam se i nisam ga mogla naći u krevetu. Nije bilo poruke, nikakvog traga da je uopće bio sa mnom, osim boli među mojim nogama. A da stvar bude gora, netko se pojavio na vratima, tražeći od mene da odem. "Muškarac s kojim sam sinoć došla, mislite li da će se vratiti?" upitala sam čovjeka, dok mi je srce ubrzano udaralo u grudima. "Ne. Bila je njegova ideja da te natjeram da odeš. Rekao je da te ne želi vidjeti nigdje blizu ovog posjeda. Molim vas, smjesta otiđite," rekao je čovjek i otišao. I samo tako, moje je srce bilo ponovno smrskano. Ali, začudo, boljelo je više nego kada me Roderick odbacio. 03 LYRIC "Žao mi je, gospođo; ali ovdje sam kako bih pokupio nekoga. Ne mogu vam pružiti besplatnu vožnju, ako to tražite." Borila sam se zadržati smijeh dok sam slušala Rufusa, jednog od najstarijih stražara mog oca, kako to izgovara dok mu je pogled letio preko mog ramena u potrazi za osobom koju je dobio zadatak pokupiti s aerodroma. "Znam. Poslan si da pokupiš Lyric Harper, zar ne? To sam ja, Rufuse." Oči su mu se suzile od sumnje. "Još uvijek mi niste rekli kako znate moje ime. I... i kako vi možete biti Lyric? To nije moguće." Odmahnuo je glavom. "Lyric je—" "Ružna?" dovršila sam umjesto njega, sa širokim osmijehom na licu. Namrštio se dok je odmahivao glavom. Tada je Rufus bio jedini koji me nikada nije mogao nazvati ružnom. Bio je među rijetkima kojima je bilo stalo do mojih osjećaja, pa čak i sada, pred strankinjom, još uvijek me nije mogao nazvati ružnom. Nasmijala sam se. "Pa, bi li pomoglo ako te podsjetim da je tvoja omiljena juha bila od muškatne tikve i da ste ti i mala Lyric običavali igrati zmije i ljestve?" Prepoznavanje mu je zasjalo u očima. Čeljust mu je pala od zaprepaštenja. "Serafise, smiluj se! Lyric, to si doista ti!" Raširio je ruke, a ja nisam oklijevala pasti mu u topao zagrljaj. Nekada davno, Rufus i ja jedva da smo provodili vrijeme zajedno, ali on se uvijek pobrinuo da onih nekoliko trenutaka kada smo se sreli bude dragocjeno. On je bio nešto najbliže roditelju što sam imala. "Kako je ovo moguće?" upitao je nakon što me pitao kako sam. "Tvoje lice... Bože moj! Izgledaš prekrasno! Nije te bilo samo pet godina i... Ja—ja ne mogu vjerovati." "Duga je to priča, Rufuse. Ali za sada, recimo samo da se sudbina odlučila nasmiješiti meni." "Oh, Lyric! Ne znaš koliko sam sretan što te vidim. Siguran sam da će tvoj otac biti oduševljen kada vidi da više nisi... nelijepa." Nasmijala sam se njegovom pokušaju da za mene ne upotrijebi riječ 'ružna'. Pa, što se tiče mog oca, prevrnula sam očima u sebi. Osjećala sam se pomalo tužno što sam zbog njega nakon pet godina bila prisiljena vratiti se ovamo. Moj je život u Draconisu bio savršen. "Ovdje. Ja ću ovo odnijeti do automobila," rekao je Rufus, uzimajući moju prtljagu. "Učini to i naći ćemo se u automobilu. Moram preuzeti dodatnu prtljagu. Ne brini, bit ću brza." Okrenula sam se i jedva da sam napravila tri koraka kada mi je Rufus skrenuo pozornost: "Nešto ti je ispalo." Pogledavši na pod, ugledala sam rendgensku snimku. Srce mi je skočilo u grlo dok sam brzo čučnula kako bih je podigla. Rufus me iznenađeno promatrao. Očito je vidio rendgensku snimku i sigurno se pitao zašto je, dovraga, nešto takve prirode bilo u mom stražnjem džepu. Oh, Lyric. Zar nisi mogla biti malo pažljivija? "To—To nije moje," pročistila sam grlo, nadajući se da je moja laž uvjerljiva. Mislim, tko nosi rendgenske snimke fetusa u svom stražnjem džepu? Gurnuvši je natrag u džep, požurila sam dalje. ..... Prekrižila sam ruke na prsima dok sam čekala na mjestu za preuzimanje. Moja će mi dodatna prtljaga biti donošena svakog trenutka. Dok sam besposleno čekala, uznemirujuće su mi misli prolazile kroz glavu. Otac je želio da se vratim kući iz dva razloga. Prvi je bio potpuno prekidanje veza s Roderickom. U našem svijetu, kada bi se dvoje vukova sparivalo, svezali bi vrpcu kao znak svog sjedinjenja i pohranili je u hram. Dakle, kada bi se željeli razići, postojala su dva koraka. Prvo bi se morali usmeno odreći jedno drugoga kao suđenika, a drugo, morali bi zajedno prerezati vrpcu. Nakon što me se Roderick odrekao kao svoje suđenice, nismo se više imali prilike vidjeti. Dogodile su se okolnosti koje su me udaljile. Ali sada je očajnički želio dovršiti posljednje korake. Očigledno, odabrao je novu suđeniicu, ali je nije mogao prihvatiti dok je još djelomično bio vezan za mene. Pa, radovala sam se danu kada ću napokon završiti s tim šupkom. On je bio moja prošlost, a ta glupa vrpca bila je posljednja stvar koja nas je držala zajedno. "Oprostite, gospođice. Volio bih samo trenutak vašeg vremena, molim vas," rekao je netko iza mene. Okrenula sam se i ugledala snažno građenog muškarca u crnom odijelu i s tamnim naočalama preko očiju. Nitko mi nije trebao objašnjavati da je to stražar. "Mogu li vam pomoći?" Nabrala sam obrve. "Na neki način. Alfa tamo zahtijeva razgovor s vama." Pogledala sam kamo je pokazao—prema mini baru—ali nisam mogla vidjeti muškarca na kojeg je mislio. Njegovo je lice bilo zaklonjeno pultom. Borila sam se protiv poriva da prevrnem očima. Ovih dana to je bilo iscrpljujuće. Bilo je očito da nikada neće svanuti dan da izađem van, a da ne privučem pažnju suprotnog spola. "U žurbi sam. Recite mu da mi je žao." odgovorila sam. Stražareva se čeljust stisnula. "Ne možete ga ignorirati." Iz njegovog sam tona iščitala neizgovorene riječi: On je moćna Alfa. Ne možete samo tako ignorirati njegov zahtjev. Ali stvarno nisam bila zainteresirana za upoznavanje bilo koga. "Žao mi je. Zaista jest." Skrenula sam pogled. Bilo je nepoštovanje ignorirati Alfin poziv. U svijetu gdje su rangovi bili važni, on bi mogao biti jedan od onih moćnih i mogao bi me strogo kazniti, ali ja doista nisam bila raspoložena za razgovor s bilo kim. "To je Alfa Roderick iz Nightshadea." dodao je stražar kao da me želi namamiti. Ali nije imao pojma da je upravo otvorio stare rane. Moj se pogled premjestio na njega, a zatim brzo preletio do bara gdje je sjedio onaj muškarac. Roderick? Kao, moj bivši suđenik Roderick? Onaj s kojim sam bila ovdje kako bih završila stvari? Nema šanse. Prsa su mi se stegnula od boli i jedva sam uspijevala zadržati svoje emocije pod kontrolom. "Još jedan razlog više da se ne vidim s njim," promrmljala sam, okrećući se. "Jeste li nešto rekli?" "Rekla sam da se neću vidjeti s njim." procijedila sam riječi, dok su mi se nokti zabadali u dlanove. Stražar me prijekorno pogledao prije nego što je otišao, a ja sam ispustila drhtav udah. I sad, gdje je, dovraga, bila moja prtljaga? Pronašla sam jednog od radnika i zatražila informacije, a on me uvjeravao da će biti ovdje svakog trena. Nažalost, nisu bili dovoljno brzi jer sam nedugo zatim ugledala Rodericka kako mi prilazi. 04 Roderick Fletcher. Jedini muškarac za kojeg sam se nadala da će me voljeti, ali to nikada nije učinio. Um je bio kučka. Mislila sam da sam preboljela Roderickovu izdaju i da neću osjećati ništa kada ga sretnem. Ali gledajući ga kako mi se približava, izgledajući kao onaj koji drži sve konce u rukama, oči su mi se napunile suzama. Šmrcnula sam i skrenula pogled, potiskujući suze natrag. "Dakle, morao sam doći sam razgovarati s vama," naslonio se na pult pokraj mene. "Kako odvažno." Grlo mi se stegnulo, nisam mogla pronaći riječi. Bojala sam se da će mi glas puknuti ako i pokušam progovoriti. Tri su stražara lebdjela pored njega, očiju koje su pretraživale okolinu. Roderick je izgledao profinjeno, kao netko tko je očito živio dobrim životom. Što je on uopće radio ovdje? Je li čekao nekoga? "Kako vam je ime?" Nagnuo je glavu dok je to pitao. Nisam rekla ništa, nisam ga htjela ni pogledati. "Halo?" "Ne želim otkrivati svoje ime strancima," naposljetku sam jedva izustila. Glas mi je bio stisnut. Oči su mu zasjale od zabave. A ovo je bio muškarac koji mi se nikada nije nasmiješio kada smo godinu dana bili zajedno. "Recimo samo da sam danas pretjerano uzbuđen," uzdahnuo je. "Ovdje sam, čekam da stigne jedna kučka." Kada sam mu uputila zbunjen pogled, dodao je, "Bivša suđenica. Završili smo s prvim korakom i ostao je još samo jedan mali koračić. Konačno ću biti slobodan od nje." Frknula sam. Bio je nevjerojatan. "Učinio bih ovo i prije, znate? Ali ta strašna djevojka nestala je godinama. Prokleto nas je izmučila potraga za njom." Govorio je sa sirovim prezirom. "Zašto je nazivate strašnom?" ulovila sam samu sebe kako ga pitam prije nego što sam se stigla zaustaviti. Nasmijao se. "Vjeruj mi, dušo; ona je čudovište. Da je vidiš, imala bi isto mišljenje. Ona je nešto najružnije što sam ikada vidio." Nešto vrelo eksplodiralo je u mojim grudima. Jedva sam uspijevala ne dopustiti svojim emocijama da provale van. Ne. Ovo nije bilo pravo mjesto. Ali Roderick je bio pravo čudovište. Nije imao pojma da stoji pred istom onom ženom koju je prezirao. Što bi taj ponosni muškarac učinio kada bi saznao? Imalo je smisla zašto je čekao na aerodromu. Jasno je da me želio odvući u hram kako bismo prerezali vrpcu. Pa, neću mu dopustiti da me ponižava u javnosti. Ne ponovno. Na sreću, moja je prtljaga konačno stigla. "Ispričavam se na kašnjenju, gospođo," rekao je mladić dok mi ju je kotrljao. Ne pogledavši Rodericka, krenula sam otići. To ga je vjerojatno iznenadilo. "Volio bih razgovarati s vama nekom drugom prilikom. Vaš kontakt, ako nemate ništa protiv." Na trenutak sam zastala okrenuta leđima prema njemu, razmišljajući o svojim riječima. Okrenula sam se kada sam pronašla najpristojniji mogući odgovor: "Čak i kad bih vam morala dati svoj broj da se spasim od vas, ne bih to učinila. Alfo." Kada su mu moje riječi doprle do mozga, iznenađenje mu je zaigralo u očima, a zatim je uslijedio tračak povrijeđenosti. Nešto je procvjetalo u mojim grudima. Bio je to ponos. Tako sam odvukla svoju prtljagu, ostavljajući ga da ondje stoji u šoku. ****†****† Rufus i ja smo stigli kući usred zabave. Bila je to rođendanska zabava moje maćehe. Nije da sam imala ikakvu namjeru prisustvovati joj—neka mjesec to zabrani—jednostavno sam stigla u slučajno savršeno vrijeme. Nisam bila odjevena za zabavu. Imala sam na sebi obične traperice i košulju, a kosa mi je bila svezana u rep. Ipak, kada sam ušla u dvoranu, glave su se okrenule u mom smjeru. Na trenutak sam se osjećala neugodno. Cijela ta stvar s pažnjom još mi je uvijek bila nova. Nikad nisam znala da mogu primiti toliko komplimenata dok se nisam oslobodila svog ožiljka. Sada bi ljudi jedva mogli zuriti u mene a da mi ne kažu koliko sam prelijepa. Moja polusestra, Nora, prišla mi je s osmijehom. "Bok! Malo kasniš na zabavu. Kako se zoveš?" Tipična Nora. Od malih je nogu uvijek željela biti prijateljica sa zgodnim djevojkama. Prezirala me toliko jer sam donijela 'mrlju' njezinom imenu. Unakažena dama koja joj je bila sestra. Prije pet godina zalupila mi je vrata pred nosom, ne puštajući me unutra unatoč mojim molbama. Sada je bila tako draga. "Nisam ovdje zbog zabave," hladno sam joj odgovorila i skrenula pogled, pretražujući okolinu u potrazi za svojim ocem. Pronašla sam ga u kutu s maćehom i nekim gostima. On je bio razlog zbog kojeg sam bila ovdje. Morala sam znati što je to bilo toliko hitno osim prekidanja veza s Roderickom. Oči su mu bile uprte u mene, zurio je sumnjičavo. Krenula sam prema njemu. "Hej! Tko si ti?" Nora je krenula za mnom, zvučeći pomalo povrijeđeno. Ali ignorirala sam je dok nisam stigla do oca. Moj je otac bio poznata Alfa, otuda i zabava prepuna uglednika. Dobro sam postupila pognuvši glavu pred njima dok sam stajala ispred oca. "Tko si ti?" upitala je moja maćeha. Uzvratila sam joj pogled s podsmjehom. "Jesam li doista toliko drugačija da me ne možete prepoznati?" Pogledala sam oca. "A ti, oče? Jesam li previše drugačija?" Zvučni uzdasi zaredali su se oko mene. Norina ruka prekrila je njezina usta. "To nije moguće," promrmljala je, odmahujući glavom. "Lyric?" Očeve su oči bile pune šoka i prepoznavanja. "Tko je ova prevarantica?" odbrusila je maćeha. "Zar misliš da ne znamo kako Lyric izgleda? Misliš da bismo nasjeli na ovu prijevaru?" Usredotočila sam pogled na tatu. "Ovdje sam samo zato što si rekao da postoji nešto važno o čemu moraš razgovarati sa mnom. Ako nemaš ništa protiv, voljela bih da taj razgovor obavimo sada." Otac me odveo u svoju radnu sobu, ostavljajući iza nas brojne šokirane ljude koji nisu mogli izustiti ni riječi. Ne mogu poreći koliko je dobar osjećaj bio znati da sam ja razlog što su ostali bez riječi. Nisu me mogli nazvati ružnom. Zapravo, više me nitko nikada neće nazvati ružnom. "Što ti se dogodilo, Lyric? Tvog se ožiljka bilo nemoguće riješiti," upitao je otac. "Ne želim sada razgovarati o tome." Ni o strašnim stvarima koje su se dogodile u posljednjih pet godina. Još uvijek sam pokušavala pobjeći od njih. "Samo mi reci zašto sam ti trebala ovdje." "Da, to." izraz lica mu se smrknuo. "Nemaš pojma koliko sam bio sretan kada sam te pronašao nakon godina traganja. Ti si jednostavno... nestala." Uzdahnuo je. "Imamo problem, Lyric. Naš je čopor u dubokim problemima s Darkspireom. Ja—napravio sam neku pogrešku i izgubio mnogo novca—jako mnogo—zbog čega sam se zadužio kod Darkspirea." U redu, nije mi se sviđalo u kojem smjeru ovo ide. Darkspire je bio generacijski vučji čopor, poznat po tome što stvara samo najsnažnije Alfe. Alfe koje su uvijek zauzimale prvo mjesto u hijerarhijskom sustavu. Izbjegavalo ih se koliko god je to bilo moguće jer su bili poznati kao okrutni. Nitko se nije petljao s njima ni pod kojim izgovorom. "Ako se pročuje za ovo, bit ćemo uništeni. Pali bismo u rangovima, a budući da potječemo iz čopora koji je navikao biti na vrhu, vjeruj mi, to nije dobra stvar za nas. Ali oni su voljni to zaboraviti." Nabrala sam obrve. Nije imalo nikakvog smisla. Predosjećala sam kako dolazi jedno ogromno 'Ali'. "Ali trebaju Lunu iz ove obitelji, na samo godinu dana." 05 LYRIC To je morala biti šala. Ili u najmanju ruku, ne ono o čemu sam ja razmišljala. Očeve su oči postale ozbiljnije dok je koračao prema meni. "Razmišljao sam da mu ponudim Noru, ali ona je već s nekim drugim, a Alfa Kralj bi mogao pobjesnjeti ako pomisli da mu pokušavamo ponuditi tuđu ženu. To je razlog zašto si ti jedini izbor koji imamo, Lyric. I... nemaš pojma koliko je savršeno što si dobila natrag svoje lice. U početku sam bio zabrinut da ćemo imati problema oko toga hoće li te Alfa Kralj prihvatiti, ali sada sam siguran da će biti oduševljen." "Čekaj malo," frknula sam, polažući ruku na bedro. "Molim te, nemoj mi reći da si me natjerao da putujem skroz iz Draconisa samo da bi mi rekao kako ću biti žrtvovana demonu." Nijednom vuku ime 'Darkspire' nije bilo strano. Čak sam i ja, koja sam znala malo o poslovima čopora, ipak znala koliko su opasni i da nitko ne želi imati ikakvog posla s njima; ni u ovom životu, ni u onom drugom. "Alfa Jaris nije demon," rekao je otac s iznenađenjem. "Ali on je upravo to. Prije nekoliko godina i ti si rekao istu stvar." Alfa Jaris Dreadmoor bio je najokrutniji muškarac za kojeg sam ikada čula. Priče o tome kako je pokorio svoje neprijatelje—a ponekad i svoje prijatelje—nisu bile novost za čopor. S obzirom na to da potječe iz obitelji koja je stvarala samo najjače Alfe, on je trenutno bio Alfa Kralj Darkspirea, muškarac kojeg su se svi bojali i nitko nije želio završiti na njegovoj crnoj listi. Nisam znala kako izgleda. Nikada nisam imala tu privilegiju upoznati nekoga poput Jarisa Dreadmoora. Ne da sam to ikada željela. "Kruže glasine da je ubio vlastitog oca i brata!" podigla sam ruku u zrak. "Kako želiš da budem s nekim takvim?" "To su puka nagađanja, Lyric. Osim toga, bit ćeš s njim samo godinu dana." "Ne treba ti godinu dana da bi nekoga ubio, tata. Sve što ti treba je minuta, vrh vrhova. Ali za nekoga poput Jarisa, sigurna sam da bi bila dovoljna i pola minute. Uostalom, zašto to uopće mora biti na godinu dana?" Iz onoga što sam čula, Darkspire još nije imao Lunu od Jarisovog uspona na vlast. Ali ako je želio uzeti Lunu, ne bi li to trebalo biti dugoročno ili tako nešto? Zašto je tražio na samo godinu dana? "Iskreno, ne znam, Lyric." "I nije te briga," prekinula sam ga, dok se bol primicala mom srcu. "Jedino do čega ti je stalo jest dati mu Lunu kako bi mogao skinuti taj problem sa svojih leđa. Nije te briga za problem koji svaljuješ na moja." Na djelić sekunde, čuđenje mu je bljesnulo preko lica. Lyric koju je poznavao nikada se ne bi svađala s njim. Ponizno bi pristala na sve što je želio. Pa, recimo samo da sam spoznala vlastitu vrijednost kada sam shvatila koliko sam lijepa. Ovoj je Lyric bilo dosta toga da bude nečija marioneta. Otac je prišao dovoljno blizu da bi me uhvatio za ruku. Ovoga puta izgledao je toliko zabrinuto da sam se bojala da će pasti na koljena. "Lyric, molim te." Blago mi je stisnuo ruku. "Ovo je posljednje što ću tražiti od tebe kao tvoj otac. Samo učini ovo za mene, na samo godinu dana. I obećavam ti, učinit ćeš me najsretnijim ocem." ****† Satima kasnije, stajala sam u svojoj sobi—ili onome što je nekoć bila moja soba—i zurila u svoj odraz u ogledalu. Nosila sam dugu crvenu haljinu, a kosa mi je padala preko ramena. Bila sam potpuno spremna upoznati Alfu Jarisa, iako bih radije htjela da nisam. Nešto nije bilo u redu. To što je želio Lunu na samo godinu dana... to je bilo pogrešno. Ali otac je ranije umalo pao na koljena preklinjući me. Mogla bih ga razočarati. Osim toga, prije nego što se spario sa svojom drugom ženom, bilo je trenutaka kada je bio dobar prema meni. Pokušavala sam odoljeti iskušenju dok sam zurila u ladicu ispred sebe. Ali, jadno podbacivši, ipak sam je otvorila i izvukla onu snimku. Moje se srce potpuno slomilo, otvarajući stare rane. Bila je to jedina slika na svijetu koja je imala moć ubiti me svaki put kada bih je pogledala, no ipak mi je bila poput droge. Bila sam ovisna i jedva da je mogao proći sat vremena a da je ne dodirnem. Da je ne osjetim. Suza mi je kanula iz oka dok sam prelazila prstom preko slika koje su ocrtavale oblike nerođenih beba u maternici. Pet godina, a ipak i dalje najbolja stvar koja mi se ikada dogodila. I najgora. Ali radije bih se držala činjenice da je bila najbolja. Tako je jako boljelo zuriti u njih, ali nisam mogla prestati. Zvuk nekoga tko pokušava otvoriti moja vrata prekinuo je moje misli. Trgnula sam se natrag u stvarnost i brzo sakrila sliku. Pobrinula sam se zaključati vrata maloprije, ne želeći da me itko vidi s tom fotografijom. Otvorivši vrata, zatekla sam Noru kako bjesni. "Kako si se riješila svog ožiljka?" Glas joj je odzvanjao ogorčenjem. "I što je točno tvoj plan? Želiš da svi vide kako si lijepa, zar ne?" Prevrnula sam očima, dok se moja prijašnja bol privremeno rastvarala. "Molim te, nemoj mi reći da si pokucala na moja vrata samo kako bi cmizdrila o tome kako dobro izgledam. Što, doista si mislila da ću zauvijek izgledati tako odvratno?" Njezin je pogled postao još ledeniji. "Pa, samo da znaš, ovo neće promijeniti ništa između tebe i Rodericka. Uskoro će biti ovdje, oboje ćete otići u hram i dovršiti svoj prekid." Odmah mi je sinulo. Oh, ne. "Čekaj," trepnula sam. "Ti i Roderick?" Trijumfalni osmijeh zaigrao je na njezinim usnama. "Prije nekoliko godina, stvari između nas nisu išle. Ali sada, on je spreman odabrati mene." Pa, zar Roderick nije mogao biti još veći gad. "Ugh, razočaravaš me, Nora. Koristiš moje ostatke?" coknula sam. "S obzirom na to da si uvijek smatrala sebe onom ljepšom, očekivala sam više od tebe." Napeti joj je pogled skupio obrve. Otvorila je usta kako bi nešto rekla, ali sam je prekinula. "Ne moraš brinuti. Završila sam s Roderickom i jedva čekam potpuno prekinuti sve s njim." Zalupila sam joj vrata pred nosom. ...... Nešto kasnije, otac i ja stigli smo u Darkspire u jednom od njegovih luksuznih automobila. Čopor, za koji se znalo da je najveći i najbogatiji, bio je jednako lijep kao što su ljudi govorili. Bila sam zaslijepljena prizorom i na trenutak nisam mogla povjerovati da ću ovdje biti Luna. Izašavši iz automobila, neke su sluškinje povele oca i mene u jednu od zgrada, dok su njegovi stražari ostali vani. Velika Luna—Jarisova majka—bila je u velikom dnevnom boravku kako bi nas dočekala. "Bennett! Tako mi je drago što ste uspjeli doći," rekla je Luna, očiju koje su odavale malo zabave. "Pozdrav, Luno." Pognula sam glavu. Iznenadno me odmjerila. "Je li ovo tvoja kći?" upitala je tatu. "Pa, blagoslovljen Serafis, prelijepa je!" Nisam mogla obuzdati osmijeh. Luna Isolde, u svoje vrijeme, bila je impresivna Luna. Vladala je uz svog pokojnog supruga željeznom šakom, uništavajući svakoga tko bi im se usudio stati na put. Oduvijek sam je željela upoznati. "Molim vas, dođite i sjednite dok čekamo Alfu Jarisa. Ubrzo će nam se pridružiti," pokazala nam je prema kauču. Njezina verzija 'ubrzo' pretvorila se u gotovo sat vremena kasnije. Otac i ja već smo bili iscrpljeni i neprestano smo zurili u vrata, pitajući se koliko će trebati Alfi da stigne. Zar nije bio svjestan da će imati goste? Svoju... novu Lunu? U jednom trenutku Isolde je izgledala ljutito i otišla. Kada se vratila, uvjeravala nas je da će uskoro biti ovdje. I doista, došao je. Zrak se u prostoriji promijenio iste sekunde kada su se vrata otvorila, otkrivajući muškarca i još dvojicu iza njega. Luna je udahnula s olakšanjem dok je ustajala na noge. Otac i ja učinili smo isto. Bilo je lako uočiti tko je Alfa budući da su ga druga dva muškarca pratila s obje strane. Ali u trenutku kada sam dobila jasan pogled na njegovo lice, moj se svijet srušio. Ne. Ne. Užas mi je stegnuo prsa, gnječeći ih sve dok nisam osjetila bol. Ovo je morala biti neka uvrnuta šala. Jer kako sam, tako mi Selenina imena, zurila u lice upravo onog muškarca koji me uništio prije pet godina?